21.09. članovi našeg udruženja posjetili su UWC Gimnaziju u Mostaru i kao jednu od panelista izveli preformans “Return to Love”.
“Return to love” je kratki performans koji objedinjuje skrivene segmente života, od kojih mnogi nastoje pobjeći, akteri na scenu iznose istinu, s težnjom povratka miru ljubavi. Koristeći se plesnim pokretima, verbalnom i neverbalnom komunikacijom, oni nastoje svojim vršnjacima ali i ljudima širom svijeta prikazati refleksiju svih, godinama ignorisanih problema kao i potrebu za urgentnim promjenama. Uz konceptualnu integraciju tema kao što su međureligijska netrpeljivost, odrastanje u postkonfliktnim sredinama, kao i problem mentalnog zdravlja, očekuje nas i druga strana medalje. Riječ je o ljubavnoj priči izuzetno mladog para, koji se nehtijući zadesio pod kišom granata.
Nakon izvođenja preformansa, Ida Karahasanović Avdibegović je publici predstavila ideju primjenjenog teatra i naše udruženje.
Kao članovi konferencije, dobili smo priliku slušati govor koji je držao Faith Abiodun, izvršni direktor UWC programa. Njegov govor o post-konfliktnim generacijama i mirovnom obrazovanju inspirisao je naše članove za dalji rad na mirovnim projektima.
23.3.2023. smo održali prvu pozorišnu radionicu u Goethe Institutu sa učenicima osnovne škole Internationale Deutsche Schule Sarajevo, uzrasta 11-12 godina. Radionicu je vodila Ida Karahasanović-Avdibegović, uz facilitatore Lejlu Šubo i Larisu Tomić, koje su aktivne članice ovog udruženja.
Na radionici smo radili razne pozorišne vježbe i igre koje su učenicima pomogle da bolje upoznaju koncept pozorišta i shvate kako smo svi uvijek glumci u svijetu.
Radionica se sastojala iz tri dijela. Prvi dio bio je posvećen međusobnom uspoznavanju i povezivanju, te razvijanju svijesti o prostoru. Drugi dio bio je posvećen teatru slika i stvaranju apstraktnih koncepata na osnovu emocija i odnosa. U trećem dijelu smo tijelom pravili nepokretne, ali izrazito ekspresivne slike i inspirisani situacijama prikazanih na fotografijama, istraživali vlastita osjećanja i iskustva. Sva tri dijela sastojala su se od određenog broja pozorišnih vježbi i igara, kroz koje su se učesnici radionice postepeno bolje upoznavali sa sobom i sa nekim od svojih uloga u svijetu.
Prelijepo je bilo vidjeti kako su učenici uživali u radionicama i kako su se potpuno posvetili svim fazama ove radionice.
“Dnevnik identiteta 2022” je efektna predstava za mlade koja prodire u samu srž svih aspekata našeg društva. Predstava ima težinu velikog društvenog značaja jer se bavi mladima i reflektira njihov osjećaj prema onome što se trenutno odvija u svijetu koji ih okružuje. Svrha leži u povezivanju s kolektivom, a obilježena je jedinstvenim pečatom koji naš život treba da ostavi. Put ka tome ostvaruje se kroz praćenje onoga sto radimo, živimo i biramo iz ljubavi i za ljubav.
Ovi mladi kreativni ljudi, članovi Udruženja ReACT, učenici srednjih škola iz Kantona Sarajevo (Prva gimnazija, Druga gimnazija, Katolički školski centar) i studenata Univerziteta u Sarajevu, kroz višemjesečni proces spremanja imali su priliku istražiti što lične, to i odnose šire društvene zajednice prema aktuelnim dešavanjima u svijetu i problemima s kojima se oni kao mladi susreću, kao i posljedicama koje se reflektiraju na nove generacije. To su njihovi talenti, darovi i reakcije na stvarnost u kojoj živimo.
Obrazovanje nažalost ne nudi dovoljno sadržaja glede jednog od najvažnijih razdoblja života mladog čovjeka. Stvaranju sopstvenih identiteta, kao društvo, kao zajednica, ne posvećujemo dovoljno pažnje, a omladina, unatoč proživljavanju borbi koje su daleko iza njih, ostaju žrtve međugeneracijskoj traumi i neminovno postaju modus njihovog rješavanja.
Teatar je snažan alat koji svojom prirodom utječe na razvoj pojedinca, pa tako i zajednice. On moze biti katalizator promjene mladog čovjeka prema boljem, upravo radi čega su sva ulaganja u teatar nužna i društveno korisna.
Najbolji pokazatelj toga, pa i želje za apsorbovanjem umjetničkog shvatanja traume, premijera je upravo “Dnevnika identiteta”. Publika, sačinjena od preko dvije i pol stotine ljudi, tokom skoro dva sata trajanja predstave, svjedočila je smijehom, suzama, trncima i olakšanjem, shvativši upravo teret koji su članovi ReActa iznijeli na sceni. Desetine ljudi ispratile su ovo djelo smješteni na jastuke na podu ili stojeći, u želji da kroz oči i empatiju mladih ljudi, shvate i saosjećaju sa nekolicinom ispovijedi zapisanih u historiji.
“ReACT je platforma koja nudi ohrabrenje i podsticaj da se kroz dramske tehnike primijenjenog pozorišta, kod učesnika razvija humanistička svijest i osobine kao što su plemenitost, altruizam, filantropija, suosjećanje, kao i suzbijanje predrasuda, stereotipa i diskriminacije. Kroz primjenjeni teatar ansambl se fokusira na sam proces, a ne ishod. U tome je i osnovna razlika izmedju klasičnog teatra i primjenjenog – važna je metodika procesa i put kojim se ide. Ono o čemu razmišljam unutar procesa su načini koji mogu pomoći mladima da opuštenije, češće i smjelije maštaju. Vjerujem da to nikada u historiji čovječanstva nije bilo važnije. Očajnički su nam potrebne maštovite i kreativne metode koje bi nam pomogle da pronadjemo kolektivni izlaz iz ove posve disfunkcionalne demokratije, smrtonosnog kapitalizma, sistemskog rasizma i transgeneracijskih trauma. Sve je jasnija potreba za razvijanjem novih i efikasnijih pristupa odgoju i obrazovanju koji su usmjereni ka emancipaciji i samoaktualizaciji pojedinca s ciljem da ga osposobi za život i cjeloživotno učenje. Značaj primjenjenog teatra leži upravo u tome. Zbog toga se upravo u ReACT-u bavimo primjenjenim teatrom u nadi da izgradimo plemenitiju zajednicu obnavljajući prvenstveno sebe. Ožiljci modernog svijeta sežu duboko, od političkog pa do ličnog. Kroz ovakav pedagoški rad doprinosimo osnaživanju pojedinca da sudjeluje u društvenim promjenama.” – Ida Karahasanović Avdibegović
Ova predstava je realizovana u saradnji sa forumZFD.
Glumačka organizacija ReACT imala je u Milanu uspješan nastup i svoje dramske radionice nastavljaju i u Sarajevu.
ReACT je glumačka organizacija koja se bavi primjenjenim teatrom unutar formalnog i neformalnog obrazovanja koristeći kreativni dramski proces i teatar potlačenih. Sa radom su počeli u septembru 2020. godine i aktivno su uključeni u dramsko obrazovanje mladih u Sarajevu.
Dramske radionice vodi prof. Ida Karahasanović Avdibegović, profesor engleskog jezika i književnosti i apsolvent master studija primjenjeno pozorište na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu.
Teatar potlačenih je forma interaktivnog teatra koja korijene vuče iz Brazila kada ga je javnosti predstavio Augusto Boal. Bavi se socijalnim problemima gdje publika postaje aktivna i ima mogućnost da učestvuje i promjeni radnju. Ova tehnika dozvoljava članovima publike da dođu u direktan sa aktivnim društvenim konfliktima. Tada preuzimaju odgovornost za njihove probleme i zajedno istražuju moguća rješenja istih.
ReACT je u Milanu, u sklopu Sedmice mira prošloga vikenda u saradnji sa kampusom mira Campus de la Pace organizovao radionicu u upravo na temu teatra potlačenih.
Na radionici u Milanu je učestvovalo preko 100 srednjoškolaca, studenata, društvenih radnika i umjetnika iz BiH, Italije, Francuske i mnogih drugih zemalja. Radionica je za cilj imala da poveže teatar potlačenih i migrantsku krizu aktivno uključujući sve prisutne.
Ova glumačka radionica aktivna je već skoro 2 godine, a javnosti su se predstavili i kratkometražnim film “Voices of Youth” u saradni sa EFCR na temu 25 godina od Daytona.
Trenutno rade i na mirovnom projektu u suradnji sa ZFD Forumom, a možete ih u nedjelju 8. maja, gledati i u Historijskom muzeju na festivalu Garden of Dreams sa forum teatar preformansom “How Far is Peace” koja se radi u saradnji sa EU info centrom u BiH. Nastup počinje u 15 sati.
Grupa mladih ljudi, zaljubljenika u teatar okupljenih u trupu „React“ u nedjelju 28.08 izveli su jednu vrlo važnu predstavu koja tematizira jedan od najtraumatičnijih događaja iz proteklog rata – genocid u Srebrenici.
Predstava „Dnevnik identiteta“ je produkt kombinacije različitih pozorišnih stilova koji uključuju fizički, ekspresivni i primjenjeni teatar. Mladi glumci su izveli predstavu u Kulturnom centru Srebrenica u okviru Medjunarodne sedmice sjećanja „Svjetla iz Sumraka“. Moderan teatarski izraz, udružio se s ispovijednim tonom kojim je protkana predstava. Interesantan je višemjesečni proces ovih mladih glumaca, od kojih mnogi nisu bili ni rođeni jula 1995. godine, te kako promišljaju o ovoj važnoj temi. Suočavanje s prošlošću kao gorući problem savremenog bh. društva, ovdje je propitivano kroz umjetnost, konkretno teatarski izričaj. Još jednom se potvrdilo da je teatar važan medij koji može navesti gledaoce da promišljaju o zbilji u kojoj žive, jednako kao i o događajima iz prošlosti koji su dio pojedinačne i/ ili kolektivne traume. U sklopu ReACT-a mladi ljudi imaju priliku istraživati o ličnom, ali i odnosu šire društvene zajednice prema dešavanjima u Bosni i Hercegovini, ali i šire. Ovdje je to pitanje odnosa prema prošlosti i kulturi sjećanja, koja je prvi uvjet za izgradnju zdravog društva orijentiranog ka budućnosti. Svakom mladom čovjeku u Bosni i Hercegovini Srebrenica jeste utkana u njegov/njen identitet, te predstava jeste svojevrsna unija naših ličnih identiteta, te kolektivnog identiteta onoga što se dešavalo tokom rata u Bosni i Hercegovini. Snažan umjetnički izraz ove heterogene grupe podsjetio nas je da scenska umjetnost još od antičkih vremena postavlja temeljna pitanja ljudske egzistencije. „Slušaj kako ti srce lupa u meni!“ To su srca svih onih koje više nema, svih onih koji su i dalje živi, svih povrijedjenih, svih okrutnih, svih nesvjesnih, svih pomirenih. To su sve emocije i pitanja za koja nikada nećemo imati potpuna obrazloženja. To je i ova predstava – Dnevnik identiteta. Lična iskustva, ne samo nas, nego i mnogo drugih, lične percepcije i poimanja svega onoga što je bilo, svega onoga što ostaje. Ova predstava ne daje odgovore, ona iznosi doživljaje i svima poznate informacije. To je ono što se osjeti, vidi i čuje, ali što se često vješto ignoriše. Ova predstava je poziv na budjenje. Poziv da se jednom dogodjeno više nikad ne ponovi. Predstava „Dnevnik identiteta“ je realizirana u partnerstvu sa forumZFD ( Forum za civilne mirovne službe). Svima preporučujemo da pogledaju navedenu predstavu 21.09 u Dječijoj kući na Grbavici. Ova predstava, sagledana u cjelini, čini jedan pravi mali kulturni događaj.
8.5.2021. članovi ReACT udruženja su izveli preformans “How Far is Peace” u Historijskom muzeju u Sarajevu. Predstava je rađena u sklopu projekta Garden of Youth 2022 u saradnji sa EU Info Centrom.
Izvođenjem našeg preformansa i mnogim sličnim umjetničkim manifestacijama obilježen je dan mladih, slaveći kulturu, toleranciju i solidarnost.
To je bila odlična prilika za sarajevsku publiku da se upoznaju sa forum teatrom i da aktivno učestvuju u rješavanju društvenog konflikta.
The film was produced by ReACT alongside FRAME+ with the support of the European Council on Foreign Relations. As the title suggests, it explores what the young generation has to say about their life in Bosnia and Herzegovina twenty-five years after the signing of the Dayton Agreement. Through our own experiences and stories we hope to shed a light on this topic and as always encourage you to react with us. The film was shown in Berlin during a two-day conference marking the 25th anniversary of the Dayton Peace Agreement. ReAct 2020.
Dramska sekcija Druge gimnazije Sarajevo je, u sklopu projekta EU infocentra, s ciljem osvještavanja mladih širom BiH, 10. decembra 2019. posjetila Mostar.
Planirano je jos 9 gostovanja u gradovima BiH. Dramska predstava “Prije zvona” glasan je protest protiv vršnjačkog nasilja, protiv šutnje, srama, nejednakosti i nepravde.
Radnja se dešava simbolično 20 minuta prije školskog zvona, koje paralelno posmatramo iz perspektiva različitih likova, pritom se baveći pitanjima identiteta, zanemarivanja kao oblika nasilja nad djecom te porodičnim zlostavljanjem. Dotiče se i pitanja savjesti koja se često u našem društvu probudi prekasno. Predstava je interaktivnog karaktera u vidu forum teatra.
Za premijeru predstave “What I Want to Say But Never Will” koju su radili učenici Druge gimnazije Sarajevo na engleskom jeziku, pod vodstvom profesorice Ide Avdibegović, a koja je izvedena 6. juna u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR), tražila se karta više.
Iako Sarajevski ratni teatar ima kapacitet da primi 165 gostiju, odziv je premašio očekivanja pa je 35 gostiju gledalo predstavu stojeći. Učenike Druge gimnazije Sarajevo i njihovu profesoricu ovaj interes naročito raduje, jer su prodali 200 ulaznica, a prikupljenih 1.000 KM donirali su Sigurnoj kući.
“Tim Druge gimnazije je ponosan zbog podrške radu Sigurne kuće jer se i sama predstava bavi temom emocionalne sigurnosti mladih u BiH”, rekla nam je Avdibegović.
Kroz pripremu i izvedbu predstave je zajedno s učenicima doživjela ličnu transformaciju kojom su inspirisali i publiku.
“Fantastična energija ekipe ovog izuzetnog pozorišnog događaja koncentrisana je na pokušaj stvaranja osnove za bolju komunikaciju s generacijom roditelja koja je očigledno u nekoliko proteklih haotičnih decenija propustila da stekne potrebna znanja, potrebne instrumente i potrebno razumijevanje kako bi ostvarivala ispravnu komunikaciju s djecom. Mladi pokazuju da ono što njihovi roditelji nisu mogli, nisu bili u stanju ili nisu znali, oni rade na najbolji mogući način – jasan, direktan, inteligentan, emotivan… Gledaoci su suočeni s nizom naizgled nerješivih problema, a onda i uvučeni u rijetko uspješan i otvoren dijalog s izvođačima. Ova predstava je zanimljiva, duhovita, odlično odglumljena, veoma dobro napisana i sklopljena bez greške… Iznenađujuće za jedan rad učenika srednje škole i njihove profesorice”, rekao je istaknuti bh. reditelj Ademir Kenović.
Ovaj projekt je inspirisan istoimenim djelom američkog autora i profesora Alana Haehnela. Petnaest učenika Druge gimnazije je trominutnim performansom svojim kolegama skrenuo pažnju na anketu sačinjenu od tri pitanja: “Šta biste htjeli reći, a nikada niste?”, “Kome biste to rekli?” i “Zašto to nikada niste rekli?”. Predstava “What I Want to Say But Never Will” sastoji se upravo od odgovora učenika koji su odlučili da se anonimno ispovijede, ne znajući da će njihove tihe bitke napokon dobiti glas kroz ovu izvedbu.
“Druga gimnazija je izuzetno zahvalna SARTR-u i podršci gostiju među kojima su Ademir Kenović, Maja Salkić, Admir Čular i Samir Hodović. Nadamo se da će ovaj uspješni projekt biti inspiracija za dalji rad”, izrazila je nadu Avdibegović.
U predstavi su učestvovali Tarik Rahmanović, Asja Muftić, Aida Topić, Feriha Babić, Iris Teftedarija, Ida Savić, Dženana Terzić, Arman Alecković, Hana Ćatić, Esma Fočak, Amna Pašanović, Din Hodžić, Iman Peljto, Džana Zerem i Mak Biser. Za produkciju su bili zaduženi Amina-Kamra Maglić i Marko Velimirović.
Članovi Dramske sekcije sarajevske Druge gimnazije, predvođeni profesoricom Idom Avdibegović, 06. juna u 20 sati na sceni „Sarajevskog ratnog teatra“, premijerno će izvesti teatarski projekt „What I Want to Say But Never Will”. Ova jedinstvena predstava, u čiju je produkciju uz profesoricu uključeno 16 mladih ljudi, inspirirana je istoimenim djelom američkog autora Alana Haehnela i temelji se na odgovorima učenika na pitanja: “Šta biste htjeli reći, a nikada niste?”, “Kome biste to rekli?” i “Zašto to nikada niste rekli?”.
– Predstavu čine odgovori učenika koji su odlučili da se anonimno ispovijede, ne znajući da će njihove tihe bitke napokon dobiti glas kroz izvedbu. Projekt postavlja pitanja na koja smo kao prijatelji, roditelji i nastavnici zaboravili, a koja su ključna za ispunjenje naše najvažnije dužnosti: da budemo ljudi – kaže profesorica Ida na početku našeg razgovora.
Šta Vas je inspiriralo da realizirate ovaj projekt?
– Ideja dramske sekcije je pokušaj jedne profesorice da shvati ko su zaista njeni učenici koji ulaze u razvojnu fazu u kojoj se počinju oblikovati kao jedinstvene ličnosti. Projekt je nastao na osnovu istraživanja vlastitog života, promatranja i rada s učenicima, a s ciljem da unaprijedim i poboljšam sebe i svoj rad, te pomognem drugima u njihovom traganju. Učitelj uvijek mora biti fokusiran na promjenu i razvoj. Moja najveća i primarna inspiracija su učenici i bezgranična ljubav koja mi u svakom trenutku kaže kako trebam da radim.
Jesu li odgovori koje ste dobili putem anonimne ankete bili iznenađujući?
– Nismo svjesni koliko su mladi zatvoreni i koliko emocija drže pod ključem straha da ih neko ne osudi ili ne prihvati. Nismo ni u snu mogli očekivati kakva lavina će se pokrenuti kroz ovu anketu. Riječ je o kompleksnim intimnim ispovijestima, anketom smo pokrenuli pravu introspekciju.
Šta najviše muči mlade ljude, a što se iz odgovora da zaključiti?
– Anskioznost, depresija, strah od neuspjeha, budućnost u zemlji u kojoj žive, ljubav, prijatelji, škola i odnosi s roditeljima.
Koliko su „stanja“ u kojima se nalaze mladi ljudi odgovornost starijih?
– Kao što je rekao Emerson: „Dug je put do pedagogije“. Potrebno je mnogo vremena da neko postane stručnjak za budućnost ljudi. Za profesore važi isto kao i za roditelje i s vremena na vrijeme se treba staviti u kožu mladih. Njima nije lako, a vi probajte da gledate na njihove promjene s neke vedrije strane. Ma koliko nestvarno zvuči, mi im itekako trebamo jer oni na ovaj svijet dolaze s čvrstom vjerom da je svijet dobar i mi im to svojim činjenjem moramo dokazivati iz dana u dan. Imajte na umu da oni u svakom konfliktu krive sebe. Čak i u situacijama zlostavljanja djece, oni smatraju da su krivi za to. Zbog toga je njihovo povjerenje u nas bezgranično i uvijek se naježim na tu ogromnu odgovornost koja se pred nas postavlja. Roditeljstvo je istovremeno zanat i umjetnost, a moramo sebi dopustiti da osjetimo šta je to što trebamo da radimo.
