21.09. članovi našeg udruženja posjetili su UWC Gimnaziju u Mostaru i kao jednu od panelista izveli preformans “Return to Love”.
“Return to love” je kratki performans koji objedinjuje skrivene segmente života, od kojih mnogi nastoje pobjeći, akteri na scenu iznose istinu, s težnjom povratka miru ljubavi. Koristeći se plesnim pokretima, verbalnom i neverbalnom komunikacijom, oni nastoje svojim vršnjacima ali i ljudima širom svijeta prikazati refleksiju svih, godinama ignorisanih problema kao i potrebu za urgentnim promjenama. Uz konceptualnu integraciju tema kao što su međureligijska netrpeljivost, odrastanje u postkonfliktnim sredinama, kao i problem mentalnog zdravlja, očekuje nas i druga strana medalje. Riječ je o ljubavnoj priči izuzetno mladog para, koji se nehtijući zadesio pod kišom granata.
Nakon izvođenja preformansa, Ida Karahasanović Avdibegović je publici predstavila ideju primjenjenog teatra i naše udruženje.
Kao članovi konferencije, dobili smo priliku slušati govor koji je držao Faith Abiodun, izvršni direktor UWC programa. Njegov govor o post-konfliktnim generacijama i mirovnom obrazovanju inspirisao je naše članove za dalji rad na mirovnim projektima.
“Dnevnik identiteta 2022” je efektna predstava za mlade koja prodire u samu srž svih aspekata našeg društva. Predstava ima težinu velikog društvenog značaja jer se bavi mladima i reflektira njihov osjećaj prema onome što se trenutno odvija u svijetu koji ih okružuje. Svrha leži u povezivanju s kolektivom, a obilježena je jedinstvenim pečatom koji naš život treba da ostavi. Put ka tome ostvaruje se kroz praćenje onoga sto radimo, živimo i biramo iz ljubavi i za ljubav.
Ovi mladi kreativni ljudi, članovi Udruženja ReACT, učenici srednjih škola iz Kantona Sarajevo (Prva gimnazija, Druga gimnazija, Katolički školski centar) i studenata Univerziteta u Sarajevu, kroz višemjesečni proces spremanja imali su priliku istražiti što lične, to i odnose šire društvene zajednice prema aktuelnim dešavanjima u svijetu i problemima s kojima se oni kao mladi susreću, kao i posljedicama koje se reflektiraju na nove generacije. To su njihovi talenti, darovi i reakcije na stvarnost u kojoj živimo.
Obrazovanje nažalost ne nudi dovoljno sadržaja glede jednog od najvažnijih razdoblja života mladog čovjeka. Stvaranju sopstvenih identiteta, kao društvo, kao zajednica, ne posvećujemo dovoljno pažnje, a omladina, unatoč proživljavanju borbi koje su daleko iza njih, ostaju žrtve međugeneracijskoj traumi i neminovno postaju modus njihovog rješavanja.
Teatar je snažan alat koji svojom prirodom utječe na razvoj pojedinca, pa tako i zajednice. On moze biti katalizator promjene mladog čovjeka prema boljem, upravo radi čega su sva ulaganja u teatar nužna i društveno korisna.
Najbolji pokazatelj toga, pa i želje za apsorbovanjem umjetničkog shvatanja traume, premijera je upravo “Dnevnika identiteta”. Publika, sačinjena od preko dvije i pol stotine ljudi, tokom skoro dva sata trajanja predstave, svjedočila je smijehom, suzama, trncima i olakšanjem, shvativši upravo teret koji su članovi ReActa iznijeli na sceni. Desetine ljudi ispratile su ovo djelo smješteni na jastuke na podu ili stojeći, u želji da kroz oči i empatiju mladih ljudi, shvate i saosjećaju sa nekolicinom ispovijedi zapisanih u historiji.
“ReACT je platforma koja nudi ohrabrenje i podsticaj da se kroz dramske tehnike primijenjenog pozorišta, kod učesnika razvija humanistička svijest i osobine kao što su plemenitost, altruizam, filantropija, suosjećanje, kao i suzbijanje predrasuda, stereotipa i diskriminacije. Kroz primjenjeni teatar ansambl se fokusira na sam proces, a ne ishod. U tome je i osnovna razlika izmedju klasičnog teatra i primjenjenog – važna je metodika procesa i put kojim se ide. Ono o čemu razmišljam unutar procesa su načini koji mogu pomoći mladima da opuštenije, češće i smjelije maštaju. Vjerujem da to nikada u historiji čovječanstva nije bilo važnije. Očajnički su nam potrebne maštovite i kreativne metode koje bi nam pomogle da pronadjemo kolektivni izlaz iz ove posve disfunkcionalne demokratije, smrtonosnog kapitalizma, sistemskog rasizma i transgeneracijskih trauma. Sve je jasnija potreba za razvijanjem novih i efikasnijih pristupa odgoju i obrazovanju koji su usmjereni ka emancipaciji i samoaktualizaciji pojedinca s ciljem da ga osposobi za život i cjeloživotno učenje. Značaj primjenjenog teatra leži upravo u tome. Zbog toga se upravo u ReACT-u bavimo primjenjenim teatrom u nadi da izgradimo plemenitiju zajednicu obnavljajući prvenstveno sebe. Ožiljci modernog svijeta sežu duboko, od političkog pa do ličnog. Kroz ovakav pedagoški rad doprinosimo osnaživanju pojedinca da sudjeluje u društvenim promjenama.” – Ida Karahasanović Avdibegović
Ova predstava je realizovana u saradnji sa forumZFD.
The film was produced by ReACT alongside FRAME+ with the support of the European Council on Foreign Relations. As the title suggests, it explores what the young generation has to say about their life in Bosnia and Herzegovina twenty-five years after the signing of the Dayton Agreement. Through our own experiences and stories we hope to shed a light on this topic and as always encourage you to react with us. The film was shown in Berlin during a two-day conference marking the 25th anniversary of the Dayton Peace Agreement. ReAct 2020.
Članovi Dramske sekcije sarajevske Druge gimnazije, predvođeni profesoricom Idom Avdibegović, 06. juna u 20 sati na sceni „Sarajevskog ratnog teatra“, premijerno će izvesti teatarski projekt „What I Want to Say But Never Will”. Ova jedinstvena predstava, u čiju je produkciju uz profesoricu uključeno 16 mladih ljudi, inspirirana je istoimenim djelom američkog autora Alana Haehnela i temelji se na odgovorima učenika na pitanja: “Šta biste htjeli reći, a nikada niste?”, “Kome biste to rekli?” i “Zašto to nikada niste rekli?”.
– Predstavu čine odgovori učenika koji su odlučili da se anonimno ispovijede, ne znajući da će njihove tihe bitke napokon dobiti glas kroz izvedbu. Projekt postavlja pitanja na koja smo kao prijatelji, roditelji i nastavnici zaboravili, a koja su ključna za ispunjenje naše najvažnije dužnosti: da budemo ljudi – kaže profesorica Ida na početku našeg razgovora.
Šta Vas je inspiriralo da realizirate ovaj projekt?
– Ideja dramske sekcije je pokušaj jedne profesorice da shvati ko su zaista njeni učenici koji ulaze u razvojnu fazu u kojoj se počinju oblikovati kao jedinstvene ličnosti. Projekt je nastao na osnovu istraživanja vlastitog života, promatranja i rada s učenicima, a s ciljem da unaprijedim i poboljšam sebe i svoj rad, te pomognem drugima u njihovom traganju. Učitelj uvijek mora biti fokusiran na promjenu i razvoj. Moja najveća i primarna inspiracija su učenici i bezgranična ljubav koja mi u svakom trenutku kaže kako trebam da radim.
Jesu li odgovori koje ste dobili putem anonimne ankete bili iznenađujući?
– Nismo svjesni koliko su mladi zatvoreni i koliko emocija drže pod ključem straha da ih neko ne osudi ili ne prihvati. Nismo ni u snu mogli očekivati kakva lavina će se pokrenuti kroz ovu anketu. Riječ je o kompleksnim intimnim ispovijestima, anketom smo pokrenuli pravu introspekciju.
Šta najviše muči mlade ljude, a što se iz odgovora da zaključiti?
– Anskioznost, depresija, strah od neuspjeha, budućnost u zemlji u kojoj žive, ljubav, prijatelji, škola i odnosi s roditeljima.
Koliko su „stanja“ u kojima se nalaze mladi ljudi odgovornost starijih?
– Kao što je rekao Emerson: „Dug je put do pedagogije“. Potrebno je mnogo vremena da neko postane stručnjak za budućnost ljudi. Za profesore važi isto kao i za roditelje i s vremena na vrijeme se treba staviti u kožu mladih. Njima nije lako, a vi probajte da gledate na njihove promjene s neke vedrije strane. Ma koliko nestvarno zvuči, mi im itekako trebamo jer oni na ovaj svijet dolaze s čvrstom vjerom da je svijet dobar i mi im to svojim činjenjem moramo dokazivati iz dana u dan. Imajte na umu da oni u svakom konfliktu krive sebe. Čak i u situacijama zlostavljanja djece, oni smatraju da su krivi za to. Zbog toga je njihovo povjerenje u nas bezgranično i uvijek se naježim na tu ogromnu odgovornost koja se pred nas postavlja. Roditeljstvo je istovremeno zanat i umjetnost, a moramo sebi dopustiti da osjetimo šta je to što trebamo da radimo.
Teatarski projekt “What I Want to Say But Never Will” dramske sekcije Druge gimnazije Sarajevo na engleskom jeziku, pod vodstvom profesorice Ide Avdibegović, bit će predstavljen 6. juna u 20 sati na sceni Sarajevskog ratnog teatra (SARTR).
Projekt je inspirisan istoimenim djelom američkog autora i profesora Alana Haehnela.
Petnaest učenika Druge gimnazije su trominutnim performansom svojim kolegama skrenuli pažnju na anketu sačinjenu od tri pitanja: “Šta biste htjeli reći a nikada niste?”, “Kome biste to rekli?” i “Zašto to nikada niste rekli?”. Predstava “What I Want to Say But Never Will” sastoji se upravo od odgovora učenika koji su odlučili da se anonimno ispovijede, ne znajući da će njihove tihe bitke napokon dobiti glas kroz ovu izvedbu.
“Ovaj projekt postavlja pitanja na koja smo kao prijatelji, roditelji i nastavnici zaboravili, a koja su ključna za ispunjenje naše najvažnije dužnosti – da budemo ljudi”, rekla je Avdibegović.
U predstavi učestvuju Tarik Rahmanović, Asja Muftić, Aida Topić, Feriha Babić, Iris Teftedarija, Ida Savić, Dženana Terzić, Arman Alecković, Hana Ćatić, Esma Fočak, Amna Pašanović, Din Hodžić, Iman Peljto, Džana Zerem i Mak Biser. Za produkciju su bili zaduženi Amina-Kamra Maglić i Marko Velimirović.
Ulaz na predstavu košta 5 KM, a svi prihodi će biti donirani Sigurnoj kući. Karte možete kupiti u prostorijama Druge gimnazije svakim radnim radnom od 11 do 14 sati ili na dan predstave od 19 sati u prostorijama SARTR-a. Rezervacije možete izvršiti putem maila [email protected], a kontakt broj za preuzimanje karata u Drugoj gimnaziji je 062 482 549.
